Diskusija o desetku

Diskusija o desetku

(12.02.2011)

Što se, pak, neposvećenog dela vođstva tiče, koje je, očigledno, u ogromnoj većini, Duh proroštva, jasno i nedvosmisleno, kaže:

“Pokazano mi je da je od velikog značaja da propovednici koji se posvećuju svečanom i odgovornom delu objavljivanja vesti trećeg anđela budu čisti i ispravni. Bogu nije teško da nađe oruđe kroz koje će izvršiti Svoje delo. On može govoriti u svako doba kroz koga hoće, i Njegova će reč biti silna i ostvariće se ma kome bila upućena. Ali ako istina nije posvetila i očistila ruke i srce onoga koji vrši ovu svetu dužnost, može mu se dogoditi da govori po svom nesavršenom iskustvu. A ako on govori samo prema savetima svog neposvećenog razuma, njegov savet neće dolaziti od Boga nego od njega samog. Kao što onoga koga je Bog pozvao nazivamo svetim, tako i onaj koga je Bog prihvatio i izdvojio od drugih ljudi mora dati dokaza o svom svetom pozivu i pokazati svojim čistim putem u životu i svojim ponašanjem da je odan Onome Koji ga je pozvao. Strašno će zažaliti oni koji propovedaju istinu a nisu se posvetili njom, i oni koji primaju i zadržavaju te neposvećene i dozvoljavaju da im oni propovedaju i uče ih.” (1T 261)

Ovaj citat Duha proroštva, iako posredno, takođe jasno govori da su neposvećeni propovednici nedostojni i desetaka i darova (radi kojih, jasno je, i jesu na položaju) i da im se, utoliko više, na njihovo bezakonje mora otvoreno ukazati i oduzeti služba a do očiglednog pokajanja i članstvo u Zajednici. U suprotnom - to je takođe jasno - saučestvujemo u njihovim gresima. To ne kaže čovek, već Bog.

Osim toga, iz primera Apostolske crkve vidimo da se nije svakom propovedniku davala ista plata, već “svakome kao što ko trebaše” (Dela 2,45; 4,35), što znači da pravi propovednik ne radi za platu, već mu plata služi - da bi mogao da radi. Tu je velika razlika, koja se danas očigledno ne poštuje.

Lično, desetke i darove dajem samo onim Evanđeoskim radnicima i propovednicima koji ispunjavaju SVE Biblijske uslove za to: 1. Timotiju 3,1-7; Titu 1,7-9; Malahija 2,7. Sredstva im dajem neposredno - nikako kanalima koji se očigledno zloupotrebljavaju. Bog me vodi u tome i imam blagoslove u ovakvom načinu rada, koji je podržan i sledećim uputstvima Duha proroštva:

“Od Boga sam dobila posebnu uputu da je desetina određena i posvećena Bogu za posebnu namjenu, za uzdržavanje onih koje je On odabrao ne samo da propovijedaju nego i da na neki drugi način služe u svetom Djelu. Oni trebaju razumjeti što je time sve obuhvaćeno.” (E. G. White, Manuscript Releases, 1. svezak, str. 187)

“Naše Crkve se moraju probuditi. Vjernici moraju prekinuti san i upitati se: Kako se upotrebljava novac koji prilažemo u riznicu? Bog želi da te stvari budu temeljito ispitane. Jesmo li zadovoljni razvojem Djela u zadnjih petnaestak godina? Gdje li je dokaz da smo radili u zajednici s Bogom? U kojim se našim Crkvama čula molitva upućena Duhu Svetome za pomoć? Nezadovoljni i obeshrabreni okrećemo glavu ne želeći pogledati istini u lice. Naše Crkve i ustanove moraju se ponovo vratiti tamo gdje su se nekad nalazile, prije pojave otpadništva i početka oslanjanja na ljude i ljudsku snagu. Nismo li se ljudske mudrosti već dovoljno nagledali? Ne bismo li trebali sa svom ozbiljnošću i bezazlenošću potražiti Boga i služiti Mu svim srcem i dušom te svom snagom?” (E. G. White, Kress Collection, str. 120)

“Ja sam svoju desetinu davala najpotrebitijima, na čiju mi je potrebu bila skrenuta pozornost. Bila sam upućena na takav postupak. Da na taj način novac nije bio uskraćen Božjoj riznici, mislim da nije potrebno raspravljati, jer bih u tom slučaju bila primorana to objaviti. To ipak ne želim učiniti jer ne bi bilo najbolje. Tijekom godina bilo mi je predočeno nekoliko slučajeva čije sam potrebe, po Božjoj uputi, pokrivala desetinom. I ako me sada netko zamoli: ‘Sestro White, hoćeš li, molim te, moju desetinu odnijeti tamo gdje znaš da je najpotrebnija’, ja ću reći: ‘Da, učinit ću to’; a tako sam već i postupila. Pohvaljujem svu braću i sestre u vjeri koji su priložili desetinu tamo gdje je najpotrebnija, za izvršenje neurađenog djela. Dospije li to u javnost, ljudi će biti upoznati s tim. Ali bilo bi bolje kad bi ostalo ovako. Što se mene osobno tiče, ja nemam nikakvih problema da objavim djelo koje mi je, kao i ostalima, Bog povjerio.” (E.G. White, Spalding and Magan Collection, str. 215)