Friday, February 7, 2014

Najava i pregled narednih Svedočanstava

Uz pozdrav svima, i ova najava, da se Javi Slava, stiže kao plima prepuna enzima – ta, da ova zima nekog i zanima!

Naime, braćo i sestre, obzirom na dosadašnji razvoj događaja po početku našeg virtuelnog druženja, evidentno se javljaju potrebe za bar delimičnim pojašnjenjem sadržaja nekih od nekoliko najavljenih Svedočanstava, naročito onih koja, kao što smo videli, predstavljaju novu svetlost, što će, u vidu dopune, biti slučaj i sa nedavno objavljenim - o stvarnom kraju Ovozemaljskog vremena, o čemu, Božjom milošću, imamo - kada je reč o godini kraja Ovozemaljskog poretka - konačnu svetlost {bez koje, prirodno, nije ni mudro izaći u svet i govoriti o bliskom kraju vremena milosti (što jeste dužnost ADVENTNOG naroda!), budući da je jasno da bi Adventna vest - u takvom slučaju – mnogima bila nedovoljno uverljiva}, pri čemu će nam sam dan i čas ostati nepoznanica do samog kraja, budući da, kao što smo i ranije pomenuli, nije izvesno da Gospod Neće Doći i pre isteka krajnje definisanog vremena, posvećenog – kako se to danas popularno kaže – transparentnom suprotstavljanju dobra i zla, što će, verujem, na iznenađenje mnogih, biti slučaj i sa ovim Delom, koje ćete, kao što je to slučaj sa rialiti-predstavama, moći da pratite putem poznatih internet stranica, gde će osnovni sadržaj činiti: fotografski, tonski i video zapisi o gotovo svim iole važnim detaljima vezanim za moj život i rad, gde će naglasak biti na Božjem Vođstvu do najmanjih sitnica, što je i jedan od nekoliko osnovnih činilaca Svedočanstva “Eksponentska uloga Mihaila”.

No, prethodno vas - kako bi sve bilo jasno, te kako ne bismo, zbog neinformisanosti, trošili vreme na rasprave o eventualno spornim pitanjima - obaveštavam da je, dakle, vreme sada zaista kratko te skladno predviđanjima iskazanim u Svedočanstvu “Kraj Ovozemaljskog doba (Biblijski, te istinski)”, što, opet, neminovno rađa i pitanje opravdanosti tog otkrivenja u svetlu potrebe da za susret sa Bogom budemo i spremni (kako bismo ga, dakle, preživeli; za šta je, pak, neophodno savršenstvo karaktera, zahvaljujući kojem je Mojsije, za razliku od ostalih Izrailjaca, mogao da stoji blisko Božjoj Slavi – “licem k’ Licu”, dok oni, kao što znamo, nisu podnosili ni NJen odsjaj sa njegovog lica…).

Sa tim u vezi, moramo se, najpre, prisetiti sledećeg Svedočanstva Ellen White:

“Videla sam da su Džons i Vagoner imali predsliku u Isusu i Halevu kada su deca Izraela kamenovala uhode uz sarkazam i ismevanje. Videla sam da ste namerno odbacili ono za šta ste znali da je istinito samo stoga što je bilo suviše ponižavajuće za vaše gospodstvo. Videla sam neke od vas kako, u vašim šatorima, oponašate i ismevate ovu braću. Takođe sam videla da bismo, da ste prihvatili njihovu poruku, nakon dve godine od tog datuma (1888) bili u Carstvu ali se, sada, moramo vratiti u pustinju i ostati tamo četrdeset godina.” (GCB, 1892, May 7th)

Naime, kao što smo videli {na osnovu činjenice navedene u Svedočanstvu “Preteča Jutra”, da su od 1798. godine, kada je završen 1260-ogodišnji i narečeni period papske tiranije nad Božjim narodom, do početka Adventnog doba - a po principu “dan za godinu” - protekle 46 simboličnih godina (Jovan 2,20), koliko ih je, po pravilu simetrije, bilo i do 1890. godine, kada je, prema upravo citiranom Svedočanstvu Ellen White, trebalo da se završi Ovozemaljsko doba}, ovo Svedočanstvo Ellen White je Gospod takođe Potvrdio na evidentan i tako ubedljiv način da ne može biti spora oko toga da li mu je značenje doslovno ili nije, a ono što je naročito značajno odnosno ovoj najavi, kao i odnosno Svedočanstvu o bliskom kraju Vremena milosti, jeste činjenica da na osnovu ovog Svedočanstva zaključujemo da su nakon probuđenja dovoljne i dve godine pripreme za susret sa Bogom.

No, pri tome moramo da obratimo pažnju na činjenicu da je to Svedočanstvo prevashodno namenjeno tadašnjem naraštaju, kada bezakonje nije poprimalo sadašnje oblike i razmere te Vreme probe (i ne samo zato, već i stoga što smo - po dosad neviđenoj milosti - bili u mogućnosti da preživimo i istek Biblijom predviđenog vremena za završetak Božjeg Dela u Ovozemaljskom dobu) sada već nije produživo na više od pretpostavljenog (a, dakle, sada i potvrđenog - uz mogućnost minimalnog pomeranja, zavisne od naših reakcija), te će od značaja za pravovremenost naših odziva na dosadašnja Otkrivenja o trajnosti Ovozemaljskog vremena značajna biti napomena da je jedna od uloga Mihaila - uloga pobednika u svim i najnepogodnijim okolnostima, te i pri ustrojstvu bića grešnim sklonostima (što obuhvata sve osim pada u greh: ubistva, bluda i, uopšte, narušavanja celoživotne apstinencije od polnih kontakata, što održava neophodan balans), uz neophodnost da neke od njih (i to, prirodno, one sa kojima se svet suočava kao sa upravo najsnažnijim: apetit, gordost i slabost polnog nagona) budu i duboko ukorenjene u njegovoj prirodi, što, konačno, znači da Gospod, zahvaljujući takvoj pobedi pojedinca, Može da - bez štetnih uticaja na Plan spasenja - sve pripadnike sadašnjih naraštaja, kao i sve druge koji su prošli jednako njima, apsolutno opravdano Liši mnogih muka...

Tako je, očigledno, Mihailo slika Milog lika (što jeste i značenje tog imena), a njegov život tapija da je kontinuitet pobeđivanja ostvarljiv i u najtežim uslovima (u vremenu za koje proroštvo, pominjući njegovo podizanje pred sam kraj vremena milosti, kaže upravo to: da će biti takvo kakvog nikada nije bilo, pri čemu ni on, sve do isteka Ovozemaljskog vremena, nije smeo da zna taj svoj identitet i posredničku ulogu, jer bi u tom slučaju imao  motiv više da je ispuni, zbog čega ne bi bio dostojan reprezent onima koji takav podsticaj nisu imali…), što jeste i jedini (ne smatram, naime, da mi je trebao “žalac u mesu” da se ne bih poneo, pri čemu ne razmatram šta je, zaista, apostol Pavle podrazumevao toj svojoj izjavi: 2. Korinćanima 12,7) razlog zašto sam, između ostalog, još uvek invalid…

{…a jesam, prvenstveno, zbog razrokosti jednog oka – levog (upravo kao što je i Ellen White doživela deformaciju leve strane lica), koje, budući takvo, predstavlja i zastranjenje moje - kako ju je Gospod ranije (a zacelo uslovno) Nazvao: “Polovine”, budući da sam, prirodno, morao da prođem i najteže oblike iskušenja na tom polju (te i ono kada je Adam, u svom slepilu, radi Eve pošao za njom, što sam, dakle, nikada nisam ni namerio da učinim, jer mi je greh stran do mere da sam kompromis izbegavao i po cenu života, što sam, po Božjem Svedočanstvu, pokazao čak dvocifren broj puta, kada mi je Sam, Svojom silom - kao Mojsiju na Sinaju, kada se nije hranio, Sačuvao život uprkos dugoj i neizbežnoj izolovanosti i gladovanju zbog tuđih propusta, pri čemu sam jednom i evidentno izgubio život - kada me je snaga izdala te sam, kako se to, inače, kaže, pao “kao sveća” – odnosno: ispravljen, tokom pada, te razbio glavu a rana mi je, bez ušivanja i ikakve intervencije, pri takvom stanju tela, zarasla za samo dva dana i bez ikakvih posledica, izuzev što sam delimično iskrvario, i izuzev, dakle, javljanja same rane i otoka a jednom mi je, kada sam osetio da mi se bliži kraj, Gospod Zapovedio da izađem u grad: kako bi se neko eventualno sažalio (budući da je prošnja takođe nepoželjna, upravo kao što nije po Božjoj volji ni da se od nevernika, lažnih vernika i, uopšte, od neistomišljenika u bitno važnim pitanjima išta zahteva, izuzev kada smo ih objektivno zadužili nekim značajnim delom, pod što je moguće češće ispunjenim uslovom da se protivusluga dogovorom i podrazumevala) a stoga da bi taj slučaj bio evidentiran, budući da su svedoci, koji su me videli kada sam klonuo, pozvali hitnu pomoć (što se, u aprilu 2013, dogodilo u Novom Sadu), dok mi je u svim drugim prilikama, bez moje svesti o tome, Gospod Pomagao Svojom silom a na ulici sam nalazio pakete sa starim hlebom, koje ljubazne osobe, kao što znamo, ostavljaju beskućnicima, a koji su mi, dakle, bili od značajne pomoći, pri čemu sam uvek pazio da Dela radi ne budem viđen a sam Bog nije, prirodno, Hteo da Čini naročita čuda na tom polju i stoga što je, dakle, već postojao taj vid pomoći, kao i stoga da bih i to iskustvo stekao radi onih koji, kao nevernici, ili, pak, maloverni, nisu doživeli takav vid Božje pomoći), a predstavlja i zastranjenje same Crkve u odnosu na NJega i moj objektivan domet NJegovom silom u meni, zbog čega je to oko, kao što ćete videti, i vrlo razroko, a to jeste, dakle, i jedan od razloga zašto do sada nisam izlagao fotografije i video snimke sopstvenog lika, pri čemu je i Sam Gospod (a Govoreći - budući da Ga slušaju i Anđeli i druga bića - u trećem licu jednine) nedavno Rekao ono što sam i sam shvatao: “…Da je bio viđen, bio bi obiđen”, uz određen broj izuzetaka, odnosno braće sa kojom sam povremeno sarađivao.

Osim toga, doživeo sam, usled nemarnosti drugih, i povredu koja me košta određenog utrnuća svih mišića nogu, pri čemu su trnci tako snažni da mi se prsti nekada sami grče a u takvom stanju sam, zahvaljujući povredi usled, pre svega, dugotrajne izgladnelosti, još od početka 2009. godine.

Pri tome imam i nasleđen problem sa nogama, kao i druge no, mimo toga, zahvaljujući doslednoj primeni načela zdravlja, već 14 godina nisam doživeo ni najmanju prehladu i to uprkos činjenici da sam tokom proteklih dveju godina, po Božjem dopuštenju (o čemu će takođe biti priloženi određeniji dokazi), oko devet meseci, poput Gospoda (što se ne odnosi na pomenuto vreme već samo na činjenicu da je i Sam neretko Ostajao bez odgovarajućeg utočišta: Luka 21,37; Matej 8,19.20), proveo napolju, i to uglavnom bez materijalnih sredstava, pri čemu se, naravno, nisam služio: krađom, prošnjom, pozajmljivanjem ičega od nevernika i lažnih vernika, niti, naravno, otpacima - kao što to čine mnogi beskućnici, pri čemu sam sve poveravane zadatke izvršavao povoljno i u odgovarajućem vremenu i upravo sam u jednom od takvih perioda napisao Svedočanstvo broj XI, koje je, evidentno, od kapitalnog značaja za završetak Božjeg Dela na Zemlji, gde je, osim toga, svaki od brojnih a bitno važnih podataka morao da bude uredan uprkos neispavanosti, izgladnelosti i drugim posledicama koje takav život neumitno nosi.}

Razlog zašto sam rekao da sam “...još uvek invalid”, jeste vera, osnovana na Božjim obećanjima posredstvom Biblije, da Će me On, u pravi čas (jer Mu je, evidentno, po volji da što veći broj ljudi lično uvidi da se i najteža moguća služba – izuzev, naravno, NJegove – može ispuniti pri najnepogodnijim okolnostima za njeno ostvarenje, kako bi i najveći izgrednici imali punu motivaciju za odgovarajući duhovni rast a ta služba je morala da obuhvati i neka od najvećih iskušenja sa kojima se suočavao, ili će se suočavati, sam Sotona, o čemu će, takođe, biti reči i priloga. Međutim, da ne bi bilo zabune, moramo imati u vidu da je Gospod Jedini Otkupitelj od greha i smrti, te je, dakle, uzoran život ovog Božjeg oruđa tek tapija opravdanosti oslobođenja od odgovornosti svih koji nisu nosili teret najvećih iskušenja, jer bi pukim oproštajem grehova palim Anđelima i ljudima životodavni značaj Moralnog zakona bio neshvaćen u svojim stvarnim dimenzijama, koje su, prirodno, određene Beskonačnošću Božjeg Veličanstva, usled čega je, posredstvom Hrista, Božanstvo Dalo Sebe u otkup svih grešnika iz svih vremena.

To je, dakle, činjenica koja rešava problem objektivne kratkoće vremena u odnosu na potrebu odgovarajuće spremnosti za susret sa Bogom, te će, tako, bez obzira na njegovu trajnost, Bog, tokom preostalog vremena nakon probuđenja, Delovati ubrzano u procesu posvećenja svih koji nisu adekvatno iskoristili Biblijom određeno vreme milosti, pri čemu ni stvarno Vreme probe  (zahvaljujući Biblijskom identitetu vesnika, koji je višestruko potvrđen, kao i zahvaljujući primeni Biblijskih metoda u razmatranju objektivnih mogućnosti da se konačan okvir Ovozemaljskog doba završi u određenom vremenu) ne izlazi iz opsega Same Božje reči (svakako – Biblije).

Jedna od srodnih i eventualno spornih tema (koja je, međutim, već dovoljno definisana indikativnim pitanjima - postavljenim u prvoj najavi tog Svedočanstva) jeste “Trajnost (Božje) milosti”, kao i NJegovog stvarnog odnosa prema grešnicima, koji je, naravno, radi mogućnosti zloupotrebe, prikriven Svedočanstvima o drugoj smrti, te i onim o neoprostivosti hule na Svetog Duha, čiji je stvaran cilj isti kojeg je imala NJegova izjava da će naši praroditelji, ukoliko zgreše, umreti odmah (1. Mojsijeva 2,16.17), što se, kao što znamo, nije dogodilo, zbog čega postoje razna tumačenja tog Svedočanstva. No, ono je, evidentno, jednostavno, jer Bog, prirodno, nije Mogao da unapred Pomene mogućnost javljanja milosti (jer je to, dakle, bio jedini način da ih Ogradi od zabluda o značaju Moralnog zakona), a ono što je u međuvremenu bitno promenjeno, usled čega je mogućnost zloupotrebe milosti u Ovozemaljskom vremenu uglavnom isključena, jeste, kao što se može naslutiti, upravo kratkoća preostalog vremena, uz implikaciju da to vreme podrazumeva i izlivanje opominjućih, te naročito izvršnih sudova, kao i susret sa Samim Bogom, koji će, po nepokajane grešnike, biti smrtonosan i izuzetno neprijatan…

Tako će, dakle, biti rešeni i svi etički problemi koji prirodno proističu iz dosadašnjeg uverenja o trajnosti Božje milosti (diskriminacija onih koji su nepoštovanjem glasa savesti prokockali spasenje na tom nivou ali nisu, zbog neverstva Crkve, bili u prilici da, poput njenih članova, čuju Evanđelje, koje, za razliku od Božjih otkrivenja posredstvom savesti i prirode, vrši daleko veći podsticaj na pokajanje i častan život, zbog čega je, iz tog verovanja, proisticalo zbilja jeretičko shvatanje da je Bog spasenje takvih duša Prepustio ograničenim, te još grešnim bićima…), a jedna od osnovnih ideja koje su potpisnika ovih redova dovele do takve ocene Božjeg karaktera jeste ta da od gubitka, prirodno, nema koristi, ali i objektivno velika žalost prilikom razmišljanja o konačnoj sudbini čak i onih koji su prezreli i svu svetlost istine, te sam sve jasnije uviđao da Bog, zaista, sve, i uvek, Drži u Svojoj brižnoj i svemoćnoj ruci, te mi je na kraju samo ostalo da, uprkos ukorenjenim predrasudama mnogih, potražim Biblijske dokaze u prilog takvom razmišljanju, kao i da odmerim neophodan odnos pravde i milosti, koji se, takođe prirodno, ne može isključiti, iako je, kao što znamo, već Golgota pokazala punu prirodu (ali ne i sve posledice) buntovničkog poretka, a Svedočanstvo koje se odnosi upravo na taj aspekt ovog učenja, jeste ono koje se odnosi i na poslednje, odnosno (nazovimo ga, uslovno, tako) – vreme Mihaila, gde stoji zabeleženo da će mnoštvo onih koji “spavaju u prahu zemaljskom” ustati: “…jedni na život večni, a drugi na sramotu i prekor VEČNI” (Danilo 12,2).

Drugi (prethodni je to tek posredno) Biblijski dokazi večnosti Božje milosti jesu:

136. Psalam, gde je misao da “…milost Gospodnja traje doveka” izražena 26 puta a nalazimo je i u sledećim Psalmima: 100,5; 106,1; 107,1; 118,1-4.29; 138,8;

Odgovarajuća Svedočanstva daju i druge Biblijske knjige, od kojih su najizrazitija sledeća:

“Zamalo Ostavih te, ali s velikom milošću Pribraću te. U malom gnevu Sakrih za čas Lice Svoje od tebe, ali Ću te večnom milošću Pomilovati, Veli Izbavitelj tvoj Gospod.” “Ako će se i gore pomaknuti i humovi se pokolebati, opet milost Moja neće se odmaknuti od tebe, i Zavet mira Mog neće se pokolebati, Veli Gospod, Koji ti je Milostiv.” (Isaija 54,7.8.10)

“Odavna mi se javljaše Gospod. LJubim te ljubavlju večnom, zato ti jednako Činim milost.” (Jeremija 31,3)

Da je, dakle, Evanđelje – večno, o tome, kao što znamo, Biblija govori i doslovno:

“I videh drugog anđela gde leti posred neba, koji imaše Večno jevanđelje da objavi onima koji žive na zemlji, i svakom plemenu, i jeziku i kolenu i narodu.” (Otkrivenje 14,6)

U tom kontekstu su jasnija i brojna Svedočanstva o večnim mukama nepokajanih grešnika, budući da se i ona moraju sagledavati u svetlosti svih Svedočanstava o Božjem karakteru, jer na temelju Danilove Knjige uviđamo i stvarnu prirodu večnih muka (“sramota i prekor večni”: Danilo 12,2), jer Bog, svakako, nije mučitelj, već će nepokajani grešnici, po vaskrsenju, biti izolovani (poput Sotone tokom Milenijuma: Otkrivenje 20,1.2) u svojevrsnom “karantinu”, odnosno – Svemirskoj tamnici, o čemu, iako posredno, Govori i Sam Gospod:

“I nevaljalog slugu bacite u tamu najkrajnju; onde će biti plač i škrgut zuba.” “I ovi će otići u muku večnu, a pravednici u život večni.” (Matej 25,30.46)

Istina je, kao što znamo, da Biblija preti i fizičkim, te takođe večnim mukama no i takva Svedočanstva moramo razumevati u kontekstu savršenstva Božje pravde, koje se ogleda poznatim merilom Suda: “Oko za oko - zub za zub”, što znači da ih je Bog Dao radi onih koje, eventualno, o potrebi za obraćenjem ne bi dovoljno osvedočila druga Svedočanstva o NJegovoj ljubavi, lepoti sveta koji će doći, kao ni ona o konačnoj sudbini zlih, kakvu, objektivno, zaslužuju {a to jeste adekvatno ispaštanje i večna smrt, budući da, nažalost, kao što sami vidimo, ima i puno onih koji toliko vole greh da su spremni da se pomire i sa smrću - što je, dakle, činjenica od ključnog značaja za razumevanje ove evidentne kontradikcije, pri čemu vredi imati na umu da je Bog itekako Spreman da Kaže i neistinu kada, u apsurdnim okolnostima Ovozemaljskog poretka, nema drugih načina da Svoju volju Sprovede u potpunosti, odnosno za što je veće i svestranije moguće dobro što većeg broja duša već u Ovozemaljskom dobu, kako, ako je moguće, niko ne bi dospeo ni u Svemirsku tamnicu, gde, pak, muku predstavlja činjenica da nepokajani grešnici neće moći ikome da greše, te niti jedni drugima, a, prirodno, ni da se množe, ili, pak, dignu ruku na sebe, što je zlu, zapravo, najveća i adekvatna kazna (koju, uz to, samo sebi zadaje ili ukida), pri čemu je, praktično, suzbijeno a da pritom nijedno takvo Božje čedo nije ostavljeno bez večno prisutne mogućnosti da se vrati moralu i pravom životu, što su već moje misli budući da, pak, sam nikada ne bih dozvolio svom detetu da digne ruku na sebe, te verujem da to neće Dopustiti ni Nebeski otac, posebno imajući u vidu da je grešnik koji dospe u takav položaj umom neretko niži od svakog karakternog deteta, te, dakle, ne pojmim zašto bi im Gospod, po završetku velike borbe dobra i zla, Dopustio da sebi uzmu život, niti uspevam da razumem kako bi Živeo bez njih, ma kakvi da jesu…}, no i ta Svedočanstva (o večnim mukama nepokajanih grešnika) se, dakle, moraju tumačiti u svetlosti celokupnog učenja Biblije o ovom predmetu, te tako zaključujemo upravo to što, očito, i jesmo zaključili (da je milost, svakako, večna, a ne protivrečna).

Oni, pak, koji su, eventualno, sablažnjeni učenjem o večnim patnjama, takođe, dakle, nisu izgubljeni te će se i veoma radovati kada im bude saopšteno zašto Biblija, između ostalih, sadrži i protivrečna Svedočanstva o tom pitanju a jedan od razloga zašto je ova nauka potrebna već danas jeste taj što će Božju ljubav bolje pojmiti i oni koji se upravo u ovim vremenima suočavaju sa pogibijom svojih najmilijih u katastrofama koje, osim toga, nastupaju kao svakako pravedan sud, što je misao kojom zaključujemo ovu najavu, koja, kako se ispostavlja, jeste i Svedočanstvo - Bogu na slavu, a za probuđenje, reformu i pripravu puta za NJegov skori dolazak - u Slavi NJegovog Božanskog Veličanstva! Maran Ata - za svakoga brata, te i svaku sestru u svakom “semestru” - preostalog vremena, bez ijednog bremena (za sve - milo, prođe “Mihailo”), a “milost je Gospodnja što ne izgibosmo sasvim, jer milosrđa NJegova nije nestalo” (Plač Jeremijin 3,22)!